...zove se druga...
ponedjeljak, 18.04.2011.
U Boga ne vjerujem, Boga molim da mi te da...
Kasnimo na svirku zbog ko zna kojeg Pelina poredu. Ustajem mrsteci se jer ne zelim da propustim nijednu sekundu i koristim neki ofucani izgovor - ''ne volim guzvu i sigurno necemo naci slobodan stol'' - a u glavi vristim da krenemo vec jednom. Pobogu, pa on svira. Tako sam se i zaljubila. Zar ne znate koliko mi to sjecanja budi?
-Sjecanje broj 1
Nakon 10 minuta probijanja kroz gomilu i 100 ljudi i njihovih pomalo pretjeranih pozdrava konacno sam ispred bine. Svirka je vec odavno pocela i njemu su vec loknice vlazne.
Lijepe se za obraze i smijem se.
-Sjecanje broj 2
Stize jos jedna tura zestokog. Oni da zaliju 20 minuta bez pica a ja da razbijem dubinu susreta nasih pogleda.
''Slusaj, drzi me, molim te. Ustvari, ako se pomjerim jedan jebeni centimetar, vrati me na mjesto. Razumijes? '' - okrecem se prvoj osobi koja je do mene. Sergej! Njegova kosa je zavrsila na mom obrazu i izmamila pola osmijeha... jedva... Jedan pomalo neugodan pogled ali znala sam da ce uciniti ono sto sam trazila. Da sam mu trazila da me drzi na ramenima cijelu noc ucinio bi to. Znala sam jer vec odavno njegov pogled mi govori mnogo toga.
''Razumijem sefe. Jasno mi je sve.'' - rekao je i spustio ruku na moje rame u znak pripravnosit.
Oprosti S!
-Sjecanje broj 3
Svira. Smjeska se nekim djevojkama koje ga dozivaju. Pjeva. Brise znojne ruke od neki peskir koji mu je dodala jedna od njih.
I gleda me. S vremena na vrijeme baci neki pomalo hladan pogled. Znam, tudje ruke su na mojim ramenima. Ponekad skliznu i do bokova ali ipak ja sam to dopustila. Pa cemu sad takvi pogledi? Znala sam! Smijem se! Vidi to i okrece glavu.
Igramo se opet.
-Sjecanje broj 4
Ide pjesma koja mu je svirala na mobitelu svaki put kad put kad bi ga Prva zvala. Gleda u mene dok mu pjevam :
''Now and then when I see her face
She takes me away to that special place
And if I stared too long, I'd probably break down and cry''
Gledamo se mozda i predugo. Predugo za nas.
Pocinju da se lome rijeci u tisini. Rijeci koje sam odlucila presutiti.
Boli me! Bolis me!
-Sjecanje broj 5
I svaki put, 5 minuta prije mog polaska on nadje nacina da me zadrzi. Pjeva. Gleda me i ne prestaje. Ne smetaju mu vise ni tudje ruke na meni, ni dim, ni rasvjeta. Gleda pravo u mene i pjeva. Kao da smo sami.
Ne disem. I ne cujem. Ne cujem sta pjeva. Ne sjecam se stihova. Znam samo da mi se krv zaledila u tom trenutku i poslije toga se sjecam da me nekad neko vodio kuci. Sjecam se da je neko nesto pricao i da se neko smijao.
I sjecam se da me neko drzao za ruku cijelo vrijeme.
Nije vrijedno ni uspomene, nije bio on!
-Sjecanje broj 6
REALITY CALL!
Hladna voda otklanja sve njegove slike iz mojih misli. I onda slijedi Savjest.
Kako sam samo jadna. Kako si dopustam tako nesto?
Zasto se zaludjujem i zasto sanjarim svaki put kad ga vidim? Zasto uvijek zamisljam da smo zajedno i da mogu da pokusam naslikati slike koje se vrte u mojoj glavi? Zasto pustam snovima da me tako ponesu?
Zasto sam otisla? Zasto nisam rekla ono 'zbogom' koje je odavno visi na ogledalu u mojoj sobi?
Ono 'zbogom' napisano maminim starim karminom neke cudne tamno - ljubicaste boje.
Ne trudim se ni da skinem make-up. Maskara razmazana po mojim obrazima nije vrijedna mojih zivaca. Brisem zadnje kapi znoja sa cela.
Odlucila sam da iako nervozna, necu si dopustiti da me uspavaju suze.
Samo cu zazmiriti i sanjati nesto crno ili mozda cak neku vedriju boju. Mozda se probudim sa osmijehom i ostavim sve sto se desilo na onom starom ofucanom podiju na koji ne zelim vise krociti, nikada.
Ma Pelin je za sve kriv. Pelin i zadimljeni prostor!
U Boga ne vjerujem, Boga molim da mi te da...
Kasnimo na svirku zbog ko zna kojeg Pelina poredu. Ustajem mrsteci se jer ne zelim da propustim nijednu sekundu i koristim neki ofucani izgovor - ''ne volim guzvu i sigurno necemo naci slobodan stol'' - a u glavi vristim da krenemo vec jednom. Pobogu, pa on svira. Tako sam se i zaljubila. Zar ne znate koliko mi to sjecanja budi?
-Sjecanje broj 1
Nakon 10 minuta probijanja kroz gomilu i 100 ljudi i njihovih pomalo pretjeranih pozdrava konacno sam ispred bine. Svirka je vec odavno pocela i njemu su vec loknice vlazne.
Lijepe se za obraze i smijem se.
-Sjecanje broj 2
Stize jos jedna tura zestokog. Oni da zaliju 20 minuta bez pica a ja da razbijem dubinu susreta nasih pogleda.
''Slusaj, drzi me, molim te. Ustvari, ako se pomjerim jedan jebeni centimetar, vrati me na mjesto. Razumijes? '' - okrecem se prvoj osobi koja je do mene. Sergej! Njegova kosa je zavrsila na mom obrazu i izmamila pola osmijeha... jedva... Jedan pomalo neugodan pogled ali znala sam da ce uciniti ono sto sam trazila. Da sam mu trazila da me drzi na ramenima cijelu noc ucinio bi to. Znala sam jer vec odavno njegov pogled mi govori mnogo toga.
''Razumijem sefe. Jasno mi je sve.'' - rekao je i spustio ruku na moje rame u znak pripravnosit.
Oprosti S!
-Sjecanje broj 3
Svira. Smjeska se nekim djevojkama koje ga dozivaju. Pjeva. Brise znojne ruke od neki peskir koji mu je dodala jedna od njih.
I gleda me. S vremena na vrijeme baci neki pomalo hladan pogled. Znam, tudje ruke su na mojim ramenima. Ponekad skliznu i do bokova ali ipak ja sam to dopustila. Pa cemu sad takvi pogledi? Znala sam! Smijem se! Vidi to i okrece glavu.
Igramo se opet.
-Sjecanje broj 4
Ide pjesma koja mu je svirala na mobitelu svaki put kad put kad bi ga Prva zvala. Gleda u mene dok mu pjevam :
''Now and then when I see her face
She takes me away to that special place
And if I stared too long, I'd probably break down and cry''
Gledamo se mozda i predugo. Predugo za nas.
Pocinju da se lome rijeci u tisini. Rijeci koje sam odlucila presutiti.
Boli me! Bolis me!
-Sjecanje broj 5
I svaki put, 5 minuta prije mog polaska on nadje nacina da me zadrzi. Pjeva. Gleda me i ne prestaje. Ne smetaju mu vise ni tudje ruke na meni, ni dim, ni rasvjeta. Gleda pravo u mene i pjeva. Kao da smo sami.
Ne disem. I ne cujem. Ne cujem sta pjeva. Ne sjecam se stihova. Znam samo da mi se krv zaledila u tom trenutku i poslije toga se sjecam da me nekad neko vodio kuci. Sjecam se da je neko nesto pricao i da se neko smijao.
I sjecam se da me neko drzao za ruku cijelo vrijeme.
Nije vrijedno ni uspomene, nije bio on!
-Sjecanje broj 6
REALITY CALL!
Hladna voda otklanja sve njegove slike iz mojih misli. I onda slijedi Savjest.
Kako sam samo jadna. Kako si dopustam tako nesto?
Zasto se zaludjujem i zasto sanjarim svaki put kad ga vidim? Zasto uvijek zamisljam da smo zajedno i da mogu da pokusam naslikati slike koje se vrte u mojoj glavi? Zasto pustam snovima da me tako ponesu?
Zasto sam otisla? Zasto nisam rekla ono 'zbogom' koje je odavno visi na ogledalu u mojoj sobi?
Ono 'zbogom' napisano maminim starim karminom neke cudne tamno - ljubicaste boje.
Ne trudim se ni da skinem make-up. Maskara razmazana po mojim obrazima nije vrijedna mojih zivaca. Brisem zadnje kapi znoja sa cela.
Odlucila sam da iako nervozna, necu si dopustiti da me uspavaju suze.
Samo cu zazmiriti i sanjati nesto crno ili mozda cak neku vedriju boju. Mozda se probudim sa osmijehom i ostavim sve sto se desilo na onom starom ofucanom podiju na koji ne zelim vise krociti, nikada.
Ma Pelin je za sve kriv. Pelin i zadimljeni prostor!
U Boga ne vjerujem, Boga molim da mi te da...
Kasnimo na svirku zbog ko zna kojeg Pelina poredu. Ustajem mrsteci se jer ne zelim da propustim nijednu sekundu i koristim neki ofucani izgovor - ''ne volim guzvu i sigurno necemo naci slobodan stol'' - a u glavi vristim da krenemo vec jednom. Pobogu, pa on svira. Tako sam se i zaljubila. Zar ne znate koliko mi to sjecanja budi?
-Sjecanje broj 1
Nakon 10 minuta probijanja kroz gomilu i 100 ljudi i njihovih pomalo pretjeranih pozdrava konacno sam ispred bine. Svirka je vec odavno pocela i njemu su vec loknice vlazne.
Lijepe se za obraze i smijem se.
-Sjecanje broj 2
Stize jos jedna tura zestokog. Oni da zaliju 20 minuta bez pica a ja da razbijem dubinu susreta nasih pogleda.
''Slusaj, drzi me, molim te. Ustvari, ako se pomjerim jedan jebeni centimetar, vrati me na mjesto. Razumijes? '' - okrecem se prvoj osobi koja je do mene. Sergej! Njegova kosa je zavrsila na mom obrazu i izmamila pola osmijeha... jedva... Jedan pomalo neugodan pogled ali znala sam da ce uciniti ono sto sam trazila. Da sam mu trazila da me drzi na ramenima cijelu noc ucinio bi to. Znala sam jer vec odavno njegov pogled mi govori mnogo toga.
''Razumijem sefe. Jasno mi je sve.'' - rekao je i spustio ruku na moje rame u znak pripravnosit.
Oprosti S!
-Sjecanje broj 3
Svira. Smjeska se nekim djevojkama koje ga dozivaju. Pjeva. Brise znojne ruke od neki peskir koji mu je dodala jedna od njih.
I gleda me. S vremena na vrijeme baci neki pomalo hladan pogled. Znam, tudje ruke su na mojim ramenima. Ponekad skliznu i do bokova ali ipak ja sam to dopustila. Pa cemu sad takvi pogledi? Znala sam! Smijem se! Vidi to i okrece glavu.
Igramo se opet.
-Sjecanje broj 4
Ide pjesma koja mu je svirala na mobitelu svaki put kad put kad bi ga Prva zvala. Gleda u mene dok mu pjevam :
''Now and then when I see her face
She takes me away to that special place
And if I stared too long, I'd probably break down and cry''
Gledamo se mozda i predugo. Predugo za nas.
Pocinju da se lome rijeci u tisini. Rijeci koje sam odlucila presutiti.
Boli me! Bolis me!
-Sjecanje broj 5
I svaki put, 5 minuta prije mog polaska on nadje nacina da me zadrzi. Pjeva. Gleda me i ne prestaje. Ne smetaju mu vise ni tudje ruke na meni, ni dim, ni rasvjeta. Gleda pravo u mene i pjeva. Kao da smo sami.
Ne disem. I ne cujem. Ne cujem sta pjeva. Ne sjecam se stihova. Znam samo da mi se krv zaledila u tom trenutku i poslije toga se sjecam da me nekad neko vodio kuci. Sjecam se da je neko nesto pricao i da se neko smijao.
I sjecam se da me neko drzao za ruku cijelo vrijeme.
Nije vrijedno ni uspomene, nije bio on!
-Sjecanje broj 6
REALITY CALL!
Hladna voda otklanja sve njegove slike iz mojih misli. I onda slijedi Savjest.
Kako sam samo jadna. Kako si dopustam tako nesto?
Zasto se zaludjujem i zasto sanjarim svaki put kad ga vidim? Zasto uvijek zamisljam da smo zajedno i da mogu da pokusam naslikati slike koje se vrte u mojoj glavi? Zasto pustam snovima da me tako ponesu?
Zasto sam otisla? Zasto nisam rekla ono 'zbogom' koje je odavno visi na ogledalu u mojoj sobi?
Ono 'zbogom' napisano maminim starim karminom neke cudne tamno - ljubicaste boje.
Ne trudim se ni da skinem make-up. Maskara razmazana po mojim obrazima nije vrijedna mojih zivaca. Brisem zadnje kapi znoja sa cela.
Odlucila sam da iako nervozna, necu si dopustiti da me uspavaju suze.
Samo cu zazmiriti i sanjati nesto crno ili mozda cak neku vedriju boju. Mozda se probudim sa osmijehom i ostavim sve sto se desilo na onom starom ofucanom podiju na koji ne zelim vise krociti, nikada.
Ma Pelin je za sve kriv. Pelin i zadimljeni prostor!
U Boga ne vjerujem, Boga molim da mi te da...
Kasnimo na svirku zbog ko zna kojeg Pelina poredu. Ustajem mrsteci se jer ne zelim da propustim nijednu sekundu i koristim neki ofucani izgovor - ''ne volim guzvu i sigurno necemo naci slobodan stol'' - a u glavi vristim da krenemo vec jednom. Pobogu, pa on svira. Tako sam se i zaljubila. Zar ne znate koliko mi to sjecanja budi?
-Sjecanje broj 1
Nakon 10 minuta probijanja kroz gomilu i 100 ljudi i njihovih pomalo pretjeranih pozdrava konacno sam ispred bine. Svirka je vec odavno pocela i njemu su vec loknice vlazne.
Lijepe se za obraze i smijem se.
-Sjecanje broj 2
Stize jos jedna tura zestokog. Oni da zaliju 20 minuta bez pica a ja da razbijem dubinu susreta nasih pogleda.
''Slusaj, drzi me, molim te. Ustvari, ako se pomjerim jedan jebeni centimetar, vrati me na mjesto. Razumijes? '' - okrecem se prvoj osobi koja je do mene. Sergej! Njegova kosa je zavrsila na mom obrazu i izmamila pola osmijeha... jedva... Jedan pomalo neugodan pogled ali znala sam da ce uciniti ono sto sam trazila. Da sam mu trazila da me drzi na ramenima cijelu noc ucinio bi to. Znala sam jer vec odavno njegov pogled mi govori mnogo toga.
''Razumijem sefe. Jasno mi je sve.'' - rekao je i spustio ruku na moje rame u znak pripravnosit.
Oprosti S!
-Sjecanje broj 3
Svira. Smjeska se nekim djevojkama koje ga dozivaju. Pjeva. Brise znojne ruke od neki peskir koji mu je dodala jedna od njih.
I gleda me. S vremena na vrijeme baci neki pomalo hladan pogled. Znam, tudje ruke su na mojim ramenima. Ponekad skliznu i do bokova ali ipak ja sam to dopustila. Pa cemu sad takvi pogledi? Znala sam! Smijem se! Vidi to i okrece glavu.
Igramo se opet.
-Sjecanje broj 4
Ide pjesma koja mu je svirala na mobitelu svaki put kad put kad bi ga Prva zvala. Gleda u mene dok mu pjevam :
''Now and then when I see her face
She takes me away to that special place
And if I stared too long, I'd probably break down and cry''
Gledamo se mozda i predugo. Predugo za nas.
Pocinju da se lome rijeci u tisini. Rijeci koje sam odlucila presutiti.
Boli me! Bolis me!
-Sjecanje broj 5
I svaki put, 5 minuta prije mog polaska on nadje nacina da me zadrzi. Pjeva. Gleda me i ne prestaje. Ne smetaju mu vise ni tudje ruke na meni, ni dim, ni rasvjeta. Gleda pravo u mene i pjeva. Kao da smo sami.
Ne disem. I ne cujem. Ne cujem sta pjeva. Ne sjecam se stihova. Znam samo da mi se krv zaledila u tom trenutku i poslije toga se sjecam da me nekad neko vodio kuci. Sjecam se da je neko nesto pricao i da se neko smijao.
I sjecam se da me neko drzao za ruku cijelo vrijeme.
Nije vrijedno ni uspomene, nije bio on!
-Sjecanje broj 6
REALITY CALL!
Hladna voda otklanja sve njegove slike iz mojih misli. I onda slijedi Savjest.
Kako sam samo jadna. Kako si dopustam tako nesto?
Zasto se zaludjujem i zasto sanjarim svaki put kad ga vidim? Zasto uvijek zamisljam da smo zajedno i da mogu da pokusam naslikati slike koje se vrte u mojoj glavi? Zasto pustam snovima da me tako ponesu?
Zasto sam otisla? Zasto nisam rekla ono 'zbogom' koje je odavno visi na ogledalu u mojoj sobi?
Ono 'zbogom' napisano maminim starim karminom neke cudne tamno - ljubicaste boje.
Ne trudim se ni da skinem make-up. Maskara razmazana po mojim obrazima nije vrijedna mojih zivaca. Brisem zadnje kapi znoja sa cela.
Odlucila sam da iako nervozna, necu si dopustiti da me uspavaju suze.
Samo cu zazmiriti i sanjati nesto crno ili mozda cak neku vedriju boju. Mozda se probudim sa osmijehom i ostavim sve sto se desilo na onom starom ofucanom podiju na koji ne zelim vise krociti, nikada.
Ma Pelin je za sve kriv. Pelin i zadimljeni prostor!
U Boga ne vjerujem, Boga molim da mi te da...
Kasnimo na svirku zbog ko zna kojeg Pelina poredu. Ustajem mrsteci se jer ne zelim da propustim nijednu sekundu i koristim neki ofucani izgovor - ''ne volim guzvu i sigurno necemo naci slobodan stol'' - a u glavi vristim da krenemo vec jednom. Pobogu, pa on svira. Tako sam se i zaljubila. Zar ne znate koliko mi to sjecanja budi?
-Sjecanje broj 1
Nakon 10 minuta probijanja kroz gomilu i 100 ljudi i njihovih pomalo pretjeranih pozdrava konacno sam ispred bine. Svirka je vec odavno pocela i njemu su vec loknice vlazne.
Lijepe se za obraze i smijem se.
-Sjecanje broj 2
Stize jos jedna tura zestokog. Oni da zaliju 20 minuta bez pica a ja da razbijem dubinu susreta nasih pogleda.
''Slusaj, drzi me, molim te. Ustvari, ako se pomjerim jedan jebeni centimetar, vrati me na mjesto. Razumijes? '' - okrecem se prvoj osobi koja je do mene. Sergej! Njegova kosa je zavrsila na mom obrazu i izmamila pola osmijeha... jedva... Jedan pomalo neugodan pogled ali znala sam da ce uciniti ono sto sam trazila. Da sam mu trazila da me drzi na ramenima cijelu noc ucinio bi to. Znala sam jer vec odavno njegov pogled mi govori mnogo toga.
''Razumijem sefe. Jasno mi je sve.'' - rekao je i spustio ruku na moje rame u znak pripravnosit.
Oprosti S!
-Sjecanje broj 3
Svira. Smjeska se nekim djevojkama koje ga dozivaju. Pjeva. Brise znojne ruke od neki peskir koji mu je dodala jedna od njih.
I gleda me. S vremena na vrijeme baci neki pomalo hladan pogled. Znam, tudje ruke su na mojim ramenima. Ponekad skliznu i do bokova ali ipak ja sam to dopustila. Pa cemu sad takvi pogledi? Znala sam! Smijem se! Vidi to i okrece glavu.
Igramo se opet.
-Sjecanje broj 4
Ide pjesma koja mu je svirala na mobitelu svaki put kad put kad bi ga Prva zvala. Gleda u mene dok mu pjevam :
''Now and then when I see her face
She takes me away to that special place
And if I stared too long, I'd probably break down and cry''
Gledamo se mozda i predugo. Predugo za nas.
Pocinju da se lome rijeci u tisini. Rijeci koje sam odlucila presutiti.
Boli me! Bolis me!
-Sjecanje broj 5
I svaki put, 5 minuta prije mog polaska on nadje nacina da me zadrzi. Pjeva. Gleda me i ne prestaje. Ne smetaju mu vise ni tudje ruke na meni, ni dim, ni rasvjeta. Gleda pravo u mene i pjeva. Kao da smo sami.
Ne disem. I ne cujem. Ne cujem sta pjeva. Ne sjecam se stihova. Znam samo da mi se krv zaledila u tom trenutku i poslije toga se sjecam da me nekad neko vodio kuci. Sjecam se da je neko nesto pricao i da se neko smijao.
I sjecam se da me neko drzao za ruku cijelo vrijeme.
Nije vrijedno ni uspomene, nije bio on!
-Sjecanje broj 6
REALITY CALL!
Hladna voda otklanja sve njegove slike iz mojih misli. I onda slijedi Savjest.
Kako sam samo jadna. Kako si dopustam tako nesto?
Zasto se zaludjujem i zasto sanjarim svaki put kad ga vidim? Zasto uvijek zamisljam da smo zajedno i da mogu da pokusam naslikati slike koje se vrte u mojoj glavi? Zasto pustam snovima da me tako ponesu?
Zasto sam otisla? Zasto nisam rekla ono 'zbogom' koje je odavno visi na ogledalu u mojoj sobi?
Ono 'zbogom' napisano maminim starim karminom neke cudne tamno - ljubicaste boje.
Ne trudim se ni da skinem make-up. Maskara razmazana po mojim obrazima nije vrijedna mojih zivaca. Brisem zadnje kapi znoja sa cela.
Odlucila sam da iako nervozna, necu si dopustiti da me uspavaju suze.
Samo cu zazmiriti i sanjati nesto crno ili mozda cak neku vedriju boju. Mozda se probudim sa osmijehom i ostavim sve sto se desilo na onom starom ofucanom podiju na koji ne zelim vise krociti, nikada.
Ma Pelin je za sve kriv. Pelin i zadimljeni prostor!
U Boga ne vjerujem, Boga molim da mi te da...
Kasnimo na svirku zbog ko zna kojeg Pelina poredu. Ustajem mrsteci se jer ne zelim da propustim nijednu sekundu i koristim neki ofucani izgovor - ''ne volim guzvu i sigurno necemo naci slobodan stol'' - a u glavi vristim da krenemo vec jednom. Pobogu, pa on svira. Tako sam se i zaljubila. Zar ne znate koliko mi to sjecanja budi?
-Sjecanje broj 1
Nakon 10 minuta probijanja kroz gomilu i 100 ljudi i njihovih pomalo pretjeranih pozdrava konacno sam ispred bine. Svirka je vec odavno pocela i njemu su vec loknice vlazne.
Lijepe se za obraze i smijem se.
-Sjecanje broj 2
Stize jos jedna tura zestokog. Oni da zaliju 20 minuta bez pica a ja da razbijem dubinu susreta nasih pogleda.
''Slusaj, drzi me, molim te. Ustvari, ako se pomjerim jedan jebeni centimetar, vrati me na mjesto. Razumijes? '' - okrecem se prvoj osobi koja je do mene. Sergej! Njegova kosa je zavrsila na mom obrazu i izmamila pola osmijeha... jedva... Jedan pomalo neugodan pogled ali znala sam da ce uciniti ono sto sam trazila. Da sam mu trazila da me drzi na ramenima cijelu noc ucinio bi to. Znala sam jer vec odavno njegov pogled mi govori mnogo toga.
''Razumijem sefe. Jasno mi je sve.'' - rekao je i spustio ruku na moje rame u znak pripravnosit.
Oprosti S!
-Sjecanje broj 3
Svira. Smjeska se nekim djevojkama koje ga dozivaju. Pjeva. Brise znojne ruke od neki peskir koji mu je dodala jedna od njih.
I gleda me. S vremena na vrijeme baci neki pomalo hladan pogled. Znam, tudje ruke su na mojim ramenima. Ponekad skliznu i do bokova ali ipak ja sam to dopustila. Pa cemu sad takvi pogledi? Znala sam! Smijem se! Vidi to i okrece glavu.
Igramo se opet.
-Sjecanje broj 4
Ide pjesma koja mu je svirala na mobitelu svaki put kad put kad bi ga Prva zvala. Gleda u mene dok mu pjevam :
''Now and then when I see her face
She takes me away to that special place
And if I stared too long, I'd probably break down and cry''
Gledamo se mozda i predugo. Predugo za nas.
Pocinju da se lome rijeci u tisini. Rijeci koje sam odlucila presutiti.
Boli me! Bolis me!
-Sjecanje broj 5
I svaki put, 5 minuta prije mog polaska on nadje nacina da me zadrzi. Pjeva. Gleda me i ne prestaje. Ne smetaju mu vise ni tudje ruke na meni, ni dim, ni rasvjeta. Gleda pravo u mene i pjeva. Kao da smo sami.
Ne disem. I ne cujem. Ne cujem sta pjeva. Ne sjecam se stihova. Znam samo da mi se krv zaledila u tom trenutku i poslije toga se sjecam da me nekad neko vodio kuci. Sjecam se da je neko nesto pricao i da se neko smijao.
I sjecam se da me neko drzao za ruku cijelo vrijeme.
Nije vrijedno ni uspomene, nije bio on!
-Sjecanje broj 6
REALITY CALL!
Hladna voda otklanja sve njegove slike iz mojih misli. I onda slijedi Savjest.
Kako sam samo jadna. Kako si dopustam tako nesto?
Zasto se zaludjujem i zasto sanjarim svaki put kad ga vidim? Zasto uvijek zamisljam da smo zajedno i da mogu da pokusam naslikati slike koje se vrte u mojoj glavi? Zasto pustam snovima da me tako ponesu?
Zasto sam otisla? Zasto nisam rekla ono 'zbogom' koje je odavno visi na ogledalu u mojoj sobi?
Ono 'zbogom' napisano maminim starim karminom neke cudne tamno - ljubicaste boje.
Ne trudim se ni da skinem make-up. Maskara razmazana po mojim obrazima nije vrijedna mojih zivaca. Brisem zadnje kapi znoja sa cela.
Odlucila sam da iako nervozna, necu si dopustiti da me uspavaju suze.
Samo cu zazmiriti i sanjati nesto crno ili mozda cak neku vedriju boju. Mozda se probudim sa osmijehom i ostavim sve sto se desilo na onom starom ofucanom podiju na koji ne zelim vise krociti, nikada.
Ma Pelin je za sve kriv. Pelin i zadimljeni prostor!
U Boga ne vjerujem, Boga molim da mi te da...
Kasnimo na svirku zbog ko zna kojeg Pelina poredu. Ustajem mrsteci se jer ne zelim da propustim nijednu sekundu i koristim neki ofucani izgovor - ''ne volim guzvu i sigurno necemo naci slobodan stol'' - a u glavi vristim da krenemo vec jednom. Pobogu, pa on svira. Tako sam se i zaljubila. Zar ne znate koliko mi to sjecanja budi?
-Sjecanje broj 1
Nakon 10 minuta probijanja kroz gomilu i 100 ljudi i njihovih pomalo pretjeranih pozdrava konacno sam ispred bine. Svirka je vec odavno pocela i njemu su vec loknice vlazne.
Lijepe se za obraze i smijem se.
-Sjecanje broj 2
Stize jos jedna tura zestokog. Oni da zaliju 20 minuta bez pica a ja da razbijem dubinu susreta nasih pogleda.
''Slusaj, drzi me, molim te. Ustvari, ako se pomjerim jedan jebeni centimetar, vrati me na mjesto. Razumijes? '' - okrecem se prvoj osobi koja je do mene. Sergej! Njegova kosa je zavrsila na mom obrazu i izmamila pola osmijeha... jedva... Jedan pomalo neugodan pogled ali znala sam da ce uciniti ono sto sam trazila. Da sam mu trazila da me drzi na ramenima cijelu noc ucinio bi to. Znala sam jer vec odavno njegov pogled mi govori mnogo toga.
''Razumijem sefe. Jasno mi je sve.'' - rekao je i spustio ruku na moje rame u znak pripravnosit.
Oprosti S!
-Sjecanje broj 3
Svira. Smjeska se nekim djevojkama koje ga dozivaju. Pjeva. Brise znojne ruke od neki peskir koji mu je dodala jedna od njih.
I gleda me. S vremena na vrijeme baci neki pomalo hladan pogled. Znam, tudje ruke su na mojim ramenima. Ponekad skliznu i do bokova ali ipak ja sam to dopustila. Pa cemu sad takvi pogledi? Znala sam! Smijem se! Vidi to i okrece glavu.
Igramo se opet.
-Sjecanje broj 4
Ide pjesma koja mu je svirala na mobitelu svaki put kad put kad bi ga Prva zvala. Gleda u mene dok mu pjevam :
''Now and then when I see her face
She takes me away to that special place
And if I stared too long, I'd probably break down and cry''
Gledamo se mozda i predugo. Predugo za nas.
Pocinju da se lome rijeci u tisini. Rijeci koje sam odlucila presutiti.
Boli me! Bolis me!
-Sjecanje broj 5
I svaki put, 5 minuta prije mog polaska on nadje nacina da me zadrzi. Pjeva. Gleda me i ne prestaje. Ne smetaju mu vise ni tudje ruke na meni, ni dim, ni rasvjeta. Gleda pravo u mene i pjeva. Kao da smo sami.
Ne disem. I ne cujem. Ne cujem sta pjeva. Ne sjecam se stihova. Znam samo da mi se krv zaledila u tom trenutku i poslije toga se sjecam da me nekad neko vodio kuci. Sjecam se da je neko nesto pricao i da se neko smijao.
I sjecam se da me neko drzao za ruku cijelo vrijeme.
Nije vrijedno ni uspomene, nije bio on!
-Sjecanje broj 6
REALITY CALL!
Hladna voda otklanja sve njegove slike iz mojih misli. I onda slijedi Savjest.
Kako sam samo jadna. Kako si dopustam tako nesto?
Zasto se zaludjujem i zasto sanjarim svaki put kad ga vidim? Zasto uvijek zamisljam da smo zajedno i da mogu da pokusam naslikati slike koje se vrte u mojoj glavi? Zasto pustam snovima da me tako ponesu?
Zasto sam otisla? Zasto nisam rekla ono 'zbogom' koje je odavno visi na ogledalu u mojoj sobi?
Ono 'zbogom' napisano maminim starim karminom neke cudne tamno - ljubicaste boje.
Ne trudim se ni da skinem make-up. Maskara razmazana po mojim obrazima nije vrijedna mojih zivaca. Brisem zadnje kapi znoja sa cela.
Odlucila sam da iako nervozna, necu si dopustiti da me uspavaju suze.
Samo cu zazmiriti i sanjati nesto crno ili mozda cak neku vedriju boju. Mozda se probudim sa osmijehom i ostavim sve sto se desilo na onom starom ofucanom podiju na koji ne zelim vise krociti, nikada.
Ma Pelin je za sve kriv. Pelin i zadimljeni prostor!
U Boga ne vjerujem, Boga molim da mi te da...
Kasnimo na svirku zbog ko zna kojeg Pelina poredu. Ustajem mrsteci se jer ne zelim da propustim nijednu sekundu i koristim neki ofucani izgovor - ''ne volim guzvu i sigurno necemo naci slobodan stol'' - a u glavi vristim da krenemo vec jednom. Pobogu, pa on svira. Tako sam se i zaljubila. Zar ne znate koliko mi to sjecanja budi?
-Sjecanje broj 1
Nakon 10 minuta probijanja kroz gomilu i 100 ljudi i njihovih pomalo pretjeranih pozdrava konacno sam ispred bine. Svirka je vec odavno pocela i njemu su vec loknice vlazne.
Lijepe se za obraze i smijem se.
-Sjecanje broj 2
Stize jos jedna tura zestokog. Oni da zaliju 20 minuta bez pica a ja da razbijem dubinu susreta nasih pogleda.
''Slusaj, drzi me, molim te. Ustvari, ako se pomjerim jedan jebeni centimetar, vrati me na mjesto. Razumijes? '' - okrecem se prvoj osobi koja je do mene. Sergej! Njegova kosa je zavrsila na mom obrazu i izmamila pola osmijeha... jedva... Jedan pomalo neugodan pogled ali znala sam da ce uciniti ono sto sam trazila. Da sam mu trazila da me drzi na ramenima cijelu noc ucinio bi to. Znala sam jer vec odavno njegov pogled mi govori mnogo toga.
''Razumijem sefe. Jasno mi je sve.'' - rekao je i spustio ruku na moje rame u znak pripravnosit.
Oprosti S!
-Sjecanje broj 3
Svira. Smjeska se nekim djevojkama koje ga dozivaju. Pjeva. Brise znojne ruke od neki peskir koji mu je dodala jedna od njih.
I gleda me. S vremena na vrijeme baci neki pomalo hladan pogled. Znam, tudje ruke su na mojim ramenima. Ponekad skliznu i do bokova ali ipak ja sam to dopustila. Pa cemu sad takvi pogledi? Znala sam! Smijem se! Vidi to i okrece glavu.
Igramo se opet.
-Sjecanje broj 4
Ide pjesma koja mu je svirala na mobitelu svaki put kad put kad bi ga Prva zvala. Gleda u mene dok mu pjevam :
''Now and then when I see her face
She takes me away to that special place
And if I stared too long, I'd probably break down and cry''
Gledamo se mozda i predugo. Predugo za nas.
Pocinju da se lome rijeci u tisini. Rijeci koje sam odlucila presutiti.
Boli me! Bolis me!
-Sjecanje broj 5
I svaki put, 5 minuta prije mog polaska on nadje nacina da me zadrzi. Pjeva. Gleda me i ne prestaje. Ne smetaju mu vise ni tudje ruke na meni, ni dim, ni rasvjeta. Gleda pravo u mene i pjeva. Kao da smo sami.
Ne disem. I ne cujem. Ne cujem sta pjeva. Ne sjecam se stihova. Znam samo da mi se krv zaledila u tom trenutku i poslije toga se sjecam da me nekad neko vodio kuci. Sjecam se da je neko nesto pricao i da se neko smijao.
I sjecam se da me neko drzao za ruku cijelo vrijeme.
Nije vrijedno ni uspomene, nije bio on!
-Sjecanje broj 6
REALITY CALL!
Hladna voda otklanja sve njegove slike iz mojih misli. I onda slijedi Savjest.
Kako sam samo jadna. Kako si dopustam tako nesto?
Zasto se zaludjujem i zasto sanjarim svaki put kad ga vidim? Zasto uvijek zamisljam da smo zajedno i da mogu da pokusam naslikati slike koje se vrte u mojoj glavi? Zasto pustam snovima da me tako ponesu?
Zasto sam otisla? Zasto nisam rekla ono 'zbogom' koje je odavno visi na ogledalu u mojoj sobi?
Ono 'zbogom' napisano maminim starim karminom neke cudne tamno - ljubicaste boje.
Ne trudim se ni da skinem make-up. Maskara razmazana po mojim obrazima nije vrijedna mojih zivaca. Brisem zadnje kapi znoja sa cela.
Odlucila sam da iako nervozna, necu si dopustiti da me uspavaju suze.
Samo cu zazmiriti i sanjati nesto crno ili mozda cak neku vedriju boju. Mozda se probudim sa osmijehom i ostavim sve sto se desilo na onom starom ofucanom podiju na koji ne zelim vise krociti, nikada.
Ma Pelin je za sve kriv. Pelin i zadimljeni prostor!
U Boga ne vjerujem, Boga molim da mi te da...
Kasnimo na svirku zbog ko zna kojeg Pelina poredu. Ustajem mrsteci se jer ne zelim da propustim nijednu sekundu i koristim neki ofucani izgovor - ''ne volim guzvu i sigurno necemo naci slobodan stol'' - a u glavi vristim da krenemo vec jednom. Pobogu, pa on svira. Tako sam se i zaljubila. Zar ne znate koliko mi to sjecanja budi?
-Sjecanje broj 1
Nakon 10 minuta probijanja kroz gomilu i 100 ljudi i njihovih pomalo pretjeranih pozdrava konacno sam ispred bine. Svirka je vec odavno pocela i njemu su vec loknice vlazne.
Lijepe se za obraze i smijem se.
-Sjecanje broj 2
Stize jos jedna tura zestokog. Oni da zaliju 20 minuta bez pica a ja da razbijem dubinu susreta nasih pogleda.
''Slusaj, drzi me, molim te. Ustvari, ako se pomjerim jedan jebeni centimetar, vrati me na mjesto. Razumijes? '' - okrecem se prvoj osobi koja je do mene. Sergej! Njegova kosa je zavrsila na mom obrazu i izmamila pola osmijeha... jedva... Jedan pomalo neugodan pogled ali znala sam da ce uciniti ono sto sam trazila. Da sam mu trazila da me drzi na ramenima cijelu noc ucinio bi to. Znala sam jer vec odavno njegov pogled mi govori mnogo toga.
''Razumijem sefe. Jasno mi je sve.'' - rekao je i spustio ruku na moje rame u znak pripravnosit.
Oprosti S!
-Sjecanje broj 3
Svira. Smjeska se nekim djevojkama koje ga dozivaju. Pjeva. Brise znojne ruke od neki peskir koji mu je dodala jedna od njih.
I gleda me. S vremena na vrijeme baci neki pomalo hladan pogled. Znam, tudje ruke su na mojim ramenima. Ponekad skliznu i do bokova ali ipak ja sam to dopustila. Pa cemu sad takvi pogledi? Znala sam! Smijem se! Vidi to i okrece glavu.
Igramo se opet.
-Sjecanje broj 4
Ide pjesma koja mu je svirala na mobitelu svaki put kad put kad bi ga Prva zvala. Gleda u mene dok mu pjevam :
''Now and then when I see her face
She takes me away to that special place
And if I stared too long, I'd probably break down and cry''
Gledamo se mozda i predugo. Predugo za nas.
Pocinju da se lome rijeci u tisini. Rijeci koje sam odlucila presutiti.
Boli me! Bolis me!
-Sjecanje broj 5
I svaki put, 5 minuta prije mog polaska on nadje nacina da me zadrzi. Pjeva. Gleda me i ne prestaje. Ne smetaju mu vise ni tudje ruke na meni, ni dim, ni rasvjeta. Gleda pravo u mene i pjeva. Kao da smo sami.
Ne disem. I ne cujem. Ne cujem sta pjeva. Ne sjecam se stihova. Znam samo da mi se krv zaledila u tom trenutku i poslije toga se sjecam da me nekad neko vodio kuci. Sjecam se da je neko nesto pricao i da se neko smijao.
I sjecam se da me neko drzao za ruku cijelo vrijeme.
Nije vrijedno ni uspomene, nije bio on!
-Sjecanje broj 6
REALITY CALL!
Hladna voda otklanja sve njegove slike iz mojih misli. I onda slijedi Savjest.
Kako sam samo jadna. Kako si dopustam tako nesto?
Zasto se zaludjujem i zasto sanjarim svaki put kad ga vidim? Zasto uvijek zamisljam da smo zajedno i da mogu da pokusam naslikati slike koje se vrte u mojoj glavi? Zasto pustam snovima da me tako ponesu?
Zasto sam otisla? Zasto nisam rekla ono 'zbogom' koje je odavno visi na ogledalu u mojoj sobi?
Ono 'zbogom' napisano maminim starim karminom neke cudne tamno - ljubicaste boje.
Ne trudim se ni da skinem make-up. Maskara razmazana po mojim obrazima nije vrijedna mojih zivaca. Brisem zadnje kapi znoja sa cela.
Odlucila sam da iako nervozna, necu si dopustiti da me uspavaju suze.
Samo cu zazmiriti i sanjati nesto crno ili mozda cak neku vedriju boju. Mozda se probudim sa osmijehom i ostavim sve sto se desilo na onom starom ofucanom podiju na koji ne zelim vise krociti, nikada.
Ma Pelin je za sve kriv. Pelin i zadimljeni prostor!
U Boga ne vjerujem, Boga molim da mi te da...
Kasnimo na svirku zbog ko zna kojeg Pelina poredu. Ustajem mrsteci se jer ne zelim da propustim nijednu sekundu i koristim neki ofucani izgovor - ''ne volim guzvu i sigurno necemo naci slobodan stol'' - a u glavi vristim da krenemo vec jednom. Pobogu, pa on svira. Tako sam se i zaljubila. Zar ne znate koliko mi to sjecanja budi?
-Sjecanje broj 1
Nakon 10 minuta probijanja kroz gomilu i 100 ljudi i njihovih pomalo pretjeranih pozdrava konacno sam ispred bine. Svirka je vec odavno pocela i njemu su vec loknice vlazne.
Lijepe se za obraze i smijem se.
-Sjecanje broj 2
Stize jos jedna tura zestokog. Oni da zaliju 20 minuta bez pica a ja da razbijem dubinu susreta nasih pogleda.
''Slusaj, drzi me, molim te. Ustvari, ako se pomjerim jedan jebeni centimetar, vrati me na mjesto. Razumijes? '' - okrecem se prvoj osobi koja je do mene. Sergej! Njegova kosa je zavrsila na mom obrazu i izmamila pola osmijeha... jedva... Jedan pomalo neugodan pogled ali znala sam da ce uciniti ono sto sam trazila. Da sam mu trazila da me drzi na ramenima cijelu noc ucinio bi to. Znala sam jer vec odavno njegov pogled mi govori mnogo toga.
''Razumijem sefe. Jasno mi je sve.'' - rekao je i spustio ruku na moje rame u znak pripravnosit.
Oprosti S!
-Sjecanje broj 3
Svira. Smjeska se nekim djevojkama koje ga dozivaju. Pjeva. Brise znojne ruke od neki peskir koji mu je dodala jedna od njih.
I gleda me. S vremena na vrijeme baci neki pomalo hladan pogled. Znam, tudje ruke su na mojim ramenima. Ponekad skliznu i do bokova ali ipak ja sam to dopustila. Pa cemu sad takvi pogledi? Znala sam! Smijem se! Vidi to i okrece glavu.
Igramo se opet.
-Sjecanje broj 4
Ide pjesma koja mu je svirala na mobitelu svaki put kad put kad bi ga Prva zvala. Gleda u mene dok mu pjevam :
''Now and then when I see her face
She takes me away to that special place
And if I stared too long, I'd probably break down and cry''
Gledamo se mozda i predugo. Predugo za nas.
Pocinju da se lome rijeci u tisini. Rijeci koje sam odlucila presutiti.
Boli me! Bolis me!
-Sjecanje broj 5
I svaki put, 5 minuta prije mog polaska on nadje nacina da me zadrzi. Pjeva. Gleda me i ne prestaje. Ne smetaju mu vise ni tudje ruke na meni, ni dim, ni rasvjeta. Gleda pravo u mene i pjeva. Kao da smo sami.
Ne disem. I ne cujem. Ne cujem sta pjeva. Ne sjecam se stihova. Znam samo da mi se krv zaledila u tom trenutku i poslije toga se sjecam da me nekad neko vodio kuci. Sjecam se da je neko nesto pricao i da se neko smijao.
I sjecam se da me neko drzao za ruku cijelo vrijeme.
Nije vrijedno ni uspomene, nije bio on!
-Sjecanje broj 6
REALITY CALL!
Hladna voda otklanja sve njegove slike iz mojih misli. I onda slijedi Savjest.
Kako sam samo jadna. Kako si dopustam tako nesto?
Zasto se zaludjujem i zasto sanjarim svaki put kad ga vidim? Zasto uvijek zamisljam da smo zajedno i da mogu da pokusam naslikati slike koje se vrte u mojoj glavi? Zasto pustam snovima da me tako ponesu?
Zasto sam otisla? Zasto nisam rekla ono 'zbogom' koje je odavno visi na ogledalu u mojoj sobi?
Ono 'zbogom' napisano maminim starim karminom neke cudne tamno - ljubicaste boje.
Ne trudim se ni da skinem make-up. Maskara razmazana po mojim obrazima nije vrijedna mojih zivaca. Brisem zadnje kapi znoja sa cela.
Odlucila sam da iako nervozna, necu si dopustiti da me uspavaju suze.
Samo cu zazmiriti i sanjati nesto crno ili mozda cak neku vedriju boju. Mozda se probudim sa osmijehom i ostavim sve sto se desilo na onom starom ofucanom podiju na koji ne zelim vise krociti, nikada.
Ma Pelin je za sve kriv. Pelin i zadimljeni prostor!
